09/01/2019

Priča iz Gruzije

Profesorica dr. sc. Dafne Vidanec, znan. su., prof. v. š., u sklopu programa Erasmus+ posjetila je Gruziju. Njezino vrlo zanimljivo iskustvo pročitajte u nastavku.

Priča iz Gruzije: moje Erasmus putovanje u zemlju vina, ljudi lijepolikih licâ i radosna srca

“Ataturk” – mjesto mojega dvokratnog, ne baš dugog boravka na relaciji Zagreb – T’bilisi – Zagreb. Gotovo su dva sata poslije ponoći, a na displayu pripadajućega gatea jednog od najvećih i najprometnijih aerodroma Europe fluorescentno-zelenom bojom blinkalo je: (engl.) „T’bilisi: Last call“.

Moje Erasmus gostovanje (od 7. do 15. prosinca 2018.) u bajkovitoj, izgledom, poviješću, kulturom i moralnim odlikama ljudi gotovo nestvarnoj zemlji Gruziji bilo je vezano za Business School u okviru (engl.) Ilia State Universityja (ILIAUNI), smještenoga 7-8 km od sâmoga centra T’bilisija: (engl.) Liberty Square, gdje me, usuđujem se kazati, odvela sudbina. Akademska kolegica dr. sc. Natia Vacheishvili te mlada i lijepa kolegica Tamta iz ILIAUNI-jeva Ureda za ljudske resurse, čiji sam bila gost, bili su moji gosti, posebice je dr. Natia kao Baltzarov gost predavač u svibnju 2018. na studiju Projektni menadžment studentima u okviru Poslovne etike u projektnom poslovanju održala sjajno i od strane studenata vrlo pozdravljeno predavanje o gruzijskoj povijesti, kulturi, društvu, politici, ekonomiji, pa je moj odlazak u Gruziju bio poput priče koja traži nastavak.

T’BILISI, ili kako ga stariji stanovnici nazivaju – Tiflis glavni je grad Gruzije, te geografski i klimatski raznolike zemlje, kojemu je krajoliku teško pronaći pandan u zapadnom svijetu. Jer, morfološkim sastavom i formom brdâ, koja okružuju gruzijsku prijestolnicu, iz daljine u oku se promatrača čine poput Poseidonovih valovâ. Antička grčka veza s (današnjom) Gruzijom nije izmišljena: Medeja, Jason i Argonauti…, kultura proizvodnje vina koja nadmašuje antičku, mediteransku, stara je 7000 – 8000 godina. Stanovnici ZAKAVKAZJA (engl. Caucasian), regije kojoj pripada i sâm T’bilisi, još uvijek proizvode vino (primjerice, vrsta „Kindzmarauli“) na „starinski“ način: u amforama obloženima pčelinjim voskom vino stoji i po 2 godine), a taj je proces UNESCO uvrstio među nematerijalnu svjetsku baštinu.

GRUZIJCI su specifičan narod bogate kulturne i političke povijesti koja seže u antičko doba. Nekadašnja IBERIJA u današnje je vrijeme „dragulj“ kršćanske vjere (ortodoksija) još od 4. st. po Kr. Gruzija je zemlja čiji je narod pored mnogostrukih, povijesnih, kulturnih, političkih i socijalnih obilježja tijekom višetisućljetne povijesti uspio očuvati identitet zahvaljujući očuvanju izvornoga jezika koji pripada kartlijskoj skupini jezika – jezikâ koji su specifični za područja i regije KAVKAZA, i zato Gruzini svoju zemlju nazivaju SAKARTVELO.

Gruzijski jezik – KARTLI ima svoje posebno pismo koje ljepotom forme nalikuje kaligrafiji. Gruzini, poput Indoeuropljana, pišu s lijeva na desno, a riječi zapisuju na način na koji ih čuju u izgovoru. Specifičnost su gruzijskoga pisma  isključivo mala slova oble forme. Oko jedan i pol milijun ili nešto više stanovnika T’bilisija posjeduje trostruko više automobila, tako da na cesti ima više automobila nego li ljudi. Glavna ulica u T’bilisiju – avenija Rustaveli, nazvana prema glasovitom gruzijskom pjesniku Shotu Rustaveliju (13. st.) pred sam Božić, kako katolički tako i pravoslavni, nalikuje Betlehemu jer nema drveta u tom arboretumu, izloga ili lokala koji nije okićen tradicionalno ili moderno. Uistinu, Gruzija, a posebice T’bilisi koji se odlikuje autohtonom i modernom arhitekturom predstavlja točku u kojoj se Istok i Zapad – ne isprepliću, nego dodiruju.

Unatoč vrlo tegobnom ekonomskom standardu, gdje je, primjerice, dobra plaća sveučilišnog profesora u visokom zvanju približna minimalcu u Hrvatskoj, unatoč internim ekonomskim nelagodama koje su posljedica beskompromisne politike koja afirmira kapitalizam na jedan hirovit način u tranzicijsko društvo koje je 70 godina živjelo i preživjelo „rusku čizmu“, Gruzija ide dalje, a T’bilisi živi mladošću ljudi lijepolikih licâ i radosna srca.

Erasmus iskustvo koje sam stekla gostujući kod dr. Vacheishvili na kolegiju Social Corporative Responsibility, govoreći o odnosu etike i politike na primjeru kompleksnog razvoja hrvatskog polisa, ne može se toliko dočarati riječima, jer ljudski jezik ne nalazi termine kojima bi opisao ono što osobno osjećam, kako sam doživjela boravak na Sveučilištu, u T’bilisiju, u Gruziji. Čovjek ne može ne zaljubiti se u taj temperamentni, plemeniti gruzijski mentalitet.

Napuštajući Tiflis, čovjek ne može ne osjećati se poput „okovanog Prometeja“ prikovanoga za Kavkaz. Gruziju moraš naprosto vidjeti ako je želiš osjetiti, doživjeti – u svoj njezinoj ljepoti.