Dr. sc. Dafne Vidanec bila je na Erasmus+ putovanju u Poljskoj gdje je posjetila Fakultet za menadžment Sveučilišta Gdanjsk, odakle se vratila puna dojmova i pozitivnih priča. Putopisni tekst jedva smo čekali i u cijelosti ga prenosimo.
Sati je točno 20:30, mjesto: mega-aerodrom u Muenchenu, točnije: gate H 37, u auli odzvanja staložen glas Lufthansina službenika:
“Putnici za Zagreb, priđite bliže, molim vas! – Let za Zagreb predviđen za 21:15 sati otkazan je zbog tehničkih poteškoća. Molimo vas, javite se u Lufthansin centar, gdje ćete biti dalje upućeni.”
– Te riječi još uvijek glasno odzvanjaju u mojoj glavi, dočim se sjetim te, takoreći filmske noći sa 17. na 18. ožujak 2018. Noći provedene u MOXY hotelu u okviru aerodroma. I ne samo da je nas tridesetak iscrpljenih putnika s otkazanoga leta OU 0437 za Zagreb (od 17. 03.2018.) jedva ‘došepalo’ u predvorje MOXY hotela uređenoga u stilu „21th c. family Adams house“, nego smo poput ratnih zarobljenika stajali i čekali u redu, kako bismo zahvaljujući vaučeru za večeru koji smo dobili od Lufthanse barem djelomice namirili izgubljenu energiju, strpljenje i živce…
I tek što sam se ‘dočepala’ kreveta u hotelskoj sobi, te noći, kao u nekom SF filmu strave začulo se čudno pištanje ultra-soničnih razmjera: oglasio se protupožrni alar, te smo u gluho doba noći, oko 03:00 sati bili primorani poluodjeveni sići niz stepenice i stajati pored hotelskoga bara koji je ujedno i recepcija, dok ne dođu vatrogasci i – kako nam je kazalo osoblje hotela – ne isključe alarm. Čekanje je trajalo 45 minuta, a ujutro je rano trebalo ustati, kako bih se u 10:00 ‘nacrtala’ na aerodromu, prema „naredbi“ Lufthansina službenika od sinoć, jer avion polijeće u 11:10, a za međunarodne letove moraš biti na aerodromu minimum dva sata prije polijetanja aviona. Na kraju, avion je toga jutra – nakon tri sata stajanja na pisti, budući je snijeg zameo aerodrom u Muenchenu, pa je uopće bilo upitno hoćemo li i ovaj puta poletjeti ili ne – ipak, premda uz jake turbulencije, uspio poletjeti umjesto u 11:10 u 14:00, i ja sam sretno sletjela u Zagreb u kasno popodne.
Moj povratak iz Poljske za Hrvatsku pamtim kao baltičku avanturu.
Obično kažu u narodu da se kraj prepoznaje prema početku.
Početak mojega putovanja u prelijep, pitoreskni i populacijom mali gradić Sopot poznat po visokim cijenama, poljskim celebrity-jima, nekadašnjem Međunarodnom festivalu pjesama (čija je današnja sudbina u rukama američkih kapitalista!), udaljen svega desetak (ili malo više) km od Gdanjska, te zajedno s Gdinjom čini metropolitansko središte Sjeverne Poljske, dakle, započelo je 11. ožujka u rane jutarnje sate, gdje sam na put za Poljsku krenula sa zagrebačkog aerodroma „Franjo Tuđman“ i istoga dana sletjela u Gdanjsk malo nakon podneva.
Od Gdanjska do Sopota autom ima oko 20 do 30 minuta vožnje. Nedjeljom je promet rijedak, cijene taxi-ja i do 50 posto više, pa sam već na početku puta izgubila 90 zlota (negdje oko 200-njak kuna).
Šest dana i sedam noći provela sam u lijepom, novom, malom hotelu MOLO, smještenom u samom centru Sopota, nasuprot glavnoga korsa ulice Palih heroja Monte Cassina, koja se pruža zapad-istok – sve do sopotskoga mola, a usporedbe radi spomenuti ću da je njezina dužina približna dužini Zagrebačke Ilice od trga Bana Jelačića do Britanca, negdje.
Sopotski je mol sa svojom dužinom od oko 500 metara poznat kao najduži drveni mol u Europi. I kad laganim korakom stignete do njegova kraja, pred vama će se otvoriti beskonačni horizont Baltičkoga mora koje je tako sivo tijekom oblačnih dana, da ne znate gdje počinje more, a završava nebo i obratno. Pogledate li na geografsku kartu Sjeverne Europe, vidjeti ćete da se na suprotnoj strani geografske usjekline gdje je smješten Sopot pored Gdanjska nalaze Skandinavske zemlje.
Obzirom da je ožujak vrlo hladan u Poljskoj, i dnevna temperatura iznosi od 0 do 3 stupnja Celzijeva, uz malo sreće možete osjetiti i leden zapuh poznatog (ja ga zovem) baltičkog vjetra, koji stvara osjećaj kao da stojite na 20 ispod ništice: ruke ne osjećate s ili bez rukavica, jednako kao ni uši – bez obzira nosili kapu ili ne, lice, ili bilo koji drugi dio tijela, ako niste toplo odjeveni – nećete osjetiti. Naprosto: stanje prividne hibernacije.
Međutim, ta baltička „ništica“ koja stvara dojam da vam je tijelo u stanju prividne hibernacije ima svoju veliku čar: životna energija, poletnost, gdje misli rade 100 na sat, gdje vas obveze vuku prema Fakultetu za menadžment – podružnica Sveučilišta u Gdanjsku.
Ono što je obilježilo moje četvrto po redu Erasmus putovanje – ovaj puta u Poljskoj jest uvid. Uvid u to da postoje stvari u životu poradi kojih ostaju „tragovi na duši“: povijest. Te sam tragove otkrila u Sopotu, jednako kao i u Gdansjku: to je štovanje svetinje – palih žrtava Drugoga svjetskog rata.
Nema travnate površine ili parka ili pak zgrade u Sopotu koja na sebi ne nosi biljeg sjećanja na prošlost. Primjerice, ploča u holu Fakulteta gdje sam gostovala, čiji natpis govori da je Fakultet nastao iz Tajnog pomorskog instituta, čiji su studenti i profesori poginuli od strane njemačke okupacije u razdoblju između 1942. i ’44. godine. Ili pak moćni kip u liku orla (pretpostavljam lijevan u bronci ili željezu) usred parka nasuprot zgrade Fakulteta simbol je Narodne armije Poljske, ili pak središnji sopotski korso koji nosi ime prema palim poljskim i talijanskim žrtvama u bitci na Monte Cassinu u Italiji.
Na svakih 20 metara u Sopotu vijori se talijanska zastava, čuju se talijanske canzone, serviraju se talijanska vina, pizze i sladoledi, slave se talijanski heroji koji su dali život za Poljsku.
Gdanjsk – lučki grad tipično sjeverno-europske arhitekture u Drugom je svjetskom ratu bio uništen 70 posto. Stari grad u Gdanjsku predstavlja arhitektonsko-urbanističku posebnost: grad crvenih kuća. Gdanjsk ću pamtiti zahvaljujući dvjema stvarima koje jedna s drugom nemaju nikakve veze: photo-session za „crnu vjenčanicu“ na temperaturi ispod ništice, mlada djevojka je pozirala fotografima, golih ramena i ruku, s buketom cvijeća u ruci, pomalo ukočena od hladnoće, a opet lepršava, znajući da će njezino lice na naslovnici mnogi moći gledati. Druga stvar: plavi pulover po koji sam se vratila neposredno prije odlaska za Hrvatsku. Pulover plave boje nijanse baltičkoga plavetnila – kada je sunčani dan.
Što se tiče sopotskog Fakulteta na kojem sam gostovala zahvaljujući gostoprimstvu Erasmus koordinatorice i Prodekanice za nastavu i studente, dr. Angelike Kędzierske-Szczepaniak, čija su ekspertiza financije i Dekana fakulteta, dr. Miroslawa Szredera – eksperta za statistiku, mogu reći da sam primljena jednako kao što sam bila primana od strane studenata i fakultetskih zaposlenika u španjolskoj Valenciji (2014.), engleskom Durhamu (2015.) i slovačkoj Trnavi (2017.): dostojanstveno, u skladu s akademskim formalizmom sjeverozapadne Europe. Njihovi studenti nemaju Poslovnu etiku, pa su Poljaci samo zbog mene morali složiti kolegij, za koji sam osobno izradila siyllabus, gdje sam održala osam punih sati nastave, sabitih u svega dva dana, i gdje me čeka ocijeniti tridesetak eseja na temu ekonomske krize, jer ECTS bodovi Poslovne etike ulaze u opće vrednovanje položenih kolegija.
Poljski studenti nisu komunikativni poput slovačkih ili engleskih, ali su vrlo pristojni, mirni, možda nekada i pre-mirni, kako je znala reći dr. Angelika, tijekom kratkoročnih razgovora za vrijeme ručka u fakultetskom restaurantu. Ako je njihovu mirnoću moguće protumačiti prirodoznanstvenim jezikom, onda bi se reklo da ne samo ljudsko tijelo, nego i duh tj. um zimi – na baltičkoj klimi ispod ništice štedi energiju.
